Malo o strahu…

Odlomak iz knjige Oslobodjena

Koliko samo države ulažu u naoružanje jer se plaše da će biti napadnute. Zamislite kada bi se sav taj novac uložio u kulturu, u kreaciju. Kad bi sva ta energija koja čami čekajući, koja se stalno podržava, puni ali ne troši, sva ta energija na koju se fokusiramo, ta energija straha u kojoj mi skupljamo, prikupljamo, čekamo, bivamo oprezni jer šta ako… jer šta ako nas neko povredi, jer šta ako nas neko napadne, ako nas ostavi, odbaci, jer šta ako ostanemo bez ičega, jer šta ako se razbolimo jer šta ako. Ceo život nam prođe u strahu od nekog fiktivnog neprijatelja koji je smešten nigde drugde nego u nama samima. Zaslepljeni smo strahom, ne vidimo istinu. Ne vidimo da je sada i ovde baš sve u redu i da je u svakom trenutku baš sve u redu. Nego se plašimo. Napeti smo. Talog kolektivnog sećanja čuči u nama. Glasovi predaka da nismo dobri, da treba raditi ovako i onako i da se treba boriti. I mi se celoga života naoružavamo za tu borbu do koje zapravo nikada i ne dođe. Ona je uvek tu ako je mi prizovemo. Ona je zapravo uvek tu sa nama, ta borba je u nama. Jer mi se borimo sa sopstvenim strahom, sa sopstvenim unutrašnjim glasovima koji nam kažu da nečega nema dovoljno, da će nas povrediti, da će nas napasti. Koji kažu, vidi kako je onaj onako, a ovaj ovako, koji se upoređuju. Mi postajemo zbunjeni, uplašeni, sitničavi, pripremamo se za rat a ne znamo da naš najveći neprijatelj obitava u našim grudima. Pa nije ni čudo. Pogledajte svet. Svi govore o nekom naoružanju, kupuju oružje, napadaju jedni druge, bombarduju, ujedinjuju se ne iz ljubavi, ne iz poriva stvaranja novog i boljeg sveta, nego se ujedinjuju da bi se odbranili u slučaju napada. Odvajkada su se ljudi borili za hranu, za prebivalište, za ljubav, od pračoveka pa do danas. I normalno je da se plašimo jer strah nas štiti. Samo što nam je umesto straha kao konstantne, iracionalne napetosti, nemira, zdravije da imamo SVEST o tome šta može da nas povredi, a šta ne. To se opet oseti i nauči kroz iskustvo.

Normalno je da telo reaguje strahom kada oseća opasnost. Na neku osobu, situaciju, predosećaj. Strah je normalna emocija koja treba da nas štiti. Od poremećaja, zla, loših ljudi. Siromaštva. U strahu su nam izoštrena čula. Strah motiviše na akciju. A akcija je karma. Karma znači akcija. Ako stalno radimo samo iz pozicije straha kao sećanja, mi se onda samo branimo. Od odbacivanja najčešće, kazne. Šta bi bilo kad bi se dobro uzemljili, jako duboko a onda podigli u srce. Aaaaah, bezbedna sam. I sada akcija. Iz srca. To je izmena karme. Izmena sudbine. Svrsishodna akcija. Smisao. Ljubav.

Svakako ne treba zbog toga graditi tvrđavu oko sebe, bedem, kineski zid, ne treba ceo život da nam prođe u skupljanju novca ili naoružanja. Ma shvatite da u svakom trenu imate baš dovoljno. I kada to shvatite, doći će još, još, još i još. Ovako, u strahu, nikada nam nije dovoljno. Para, ljubavi, podrške, života. Nije nam dovoljno života. Stalno bismo još tamo nešto da dobijemo pa tek onda možemo da predahnemo. Još jedan „tenk“ da uzmemo i tek tada smo sigurni. Sigurni smo kada se osećamo bezbedno tu na zemlji, kad imamo poverenja u život i kada imamo osećaj da svega ima dovoljno u svakom trenutku. To nije sasvim lako, ali se na tome radi. To je poverenje u sebe i u život. Tada nam život ne prolazi u sakupljanju nego u bivanju, poverenju i, naposletku, kreiranju lepote. Tada ne radimo iz pozicije straha, nego iz pozicije ljubavi. Tada ne idemo na posao zato što se plašimo da sutra nećemo imati šta da jedemo.Ne ide nam se, ne ustaje nam se, ali ipak kao roboti odlazimo svaki dan. I stalno se žalimo, ali nastavljamo, jer strah nas jede, gricka i prođe život a da nismo živeli.

Cela Evropa se ujedinila, pre svega, zbog straha. I kao što vidite, strah ubija identitet. Satire i svaki pokušaj da se bude ono za šta nas je majka priroda stvorila. A priroda funkcioniše po principu ljubavi i to smo zaboravili. Da ljubav istinski ujedinjuje u različitostima, ona nas dovodi do istinskog ja, ona spaja nespojivo, ali ne prisilom, nego savršenom harmonijom. Pokušajte jedan dan da razmislite zašto. Pokušajte jedan dan da stanete na prozor i da osetite podršku nebesa i srca majke zemlje. Stanite na zemlju i neka vaše srce kuca sa njenim otkucajima. Osetite kolika je to snaga. Ogromna radost življenja. Život postaje istinska kreacija i igra. Ne kažem da treba da zapostavite sve do sada. Samo pokušajte, pola sata dnevno od 24 sata koliko imate na raspolaganju a ne znam koliko je to sati u jednom prosečnom životu. Mnogo sati. Ne traćite ih već budite spokojni, stabilni…I srećni.