Dragi moji, sinoć sam pokušala da odvojim svoju 18-mesečnu ćerku
od sise, što bi rekli stariji. Podržavam dojenje, nema ništa lepše i ništa
prirodnije od toga i stvarno mi nije do kraja jasno (koliko god ja bila
tolerantna prema različitostima), zašto žene to izbegavaju.
Drage moje mame. Nema veće injekcije ljubavi, pripadanja, poverenja
prema svetu i prema ljudima, od tog trenutka, tog zagrljaja, te
ušuškanosti, te topline, te zaštićenosti, te sigurnosti koju dete oseti u
majčinom naručju dok sisa. To postaje njegovo sećanje koje ostaje u telu
i duši. I to sećanje može biti lepo ili manje lepo.
Mama je ta koja razvija skalu emocija kod novog malog, nezaštićenog
bića.Do devetog meseca dete je produžena ruka majke. Kako se mama
oseća tada, tako se oseća i beba. Mame moje drage, ovo je veoma bitno
ako želite da vam dete bude radosno, da se oseća sigurno, bezbedno, da
ima samopouzdanja, da voli život, da ima poverenja u život. Da voli i poštuje sebe i sve ljude oko sebe. Da li želite bojažljivo i nesigurno dete?
To dete će kasnije izrasti u osobu gladnu ljubavi i sigurnosti. I tražiće
je spolja jer ne može da je nađe u sebi. Nije je dobilo bazično, nije je
osetilo, negde je izgubljena, neoživljena. I onda je potreban ceo život da
je oživi. Znam, znam, reći ćete: a kako su naše bake i prabake, ratovi, itd.
Ovo ne mora da bude pravilo, ali nije zgoreg pomenuti kao nešto što se
dešava i na čemu trebamo raditi.
Mnogo klijenata dolazi na konsultaciju zbog nekog osećaja teskobe,
tuge, bespomoćnosti… ima potrebu da bude zagrljen… da se isplače. Sve
naše emocije koje doživljavamo u nekom trenutku na razne načine i
raznog trajanja su zapravo naša sećanja. Šta to znači? To znači da nas je
data situacija na koju smo sada emotivno reagovali asocirala i podsetila
na nešto što se desilo u prošlosti, a na šta smo reagovali određenim
intenzivnim emocijama koje je telo zapamtilo kao „ugrožavajuće“ . Mi
se i ne „sećamo“ te situacije, ali naše telo se seća. Telo nosi grč naših
sećanja, kada smo bili kažnjeni, ostavljeni, itd. Strah od odvajanja,
strah od gubitka ljubavi, ljubomora, tuga, bespomoćnost i… Mogla bih
nabrajati do sutra, sve su to naša sećanja koja su ostala zapisana nama.
Mi se sećamo umom, a reagujemo telom. To je isto. Kad ste tužni, pitajte
svoje telo u kom delu oseća tugu… Upravo to je to što ostaje utisnuto. Ta
emocija koju telo pamti. Veoma često uopšte ne možemo da se setimo
vizuelno traumatičnog događaja, ponekad je on veoma banalan i deluje
nebitno, ali ostaje taj osećaj, ta atmosfera, ti mirisi, ti glasovi.
Kaže mi drugarica: „Ma šta se plašiš da je odbiješ, ona se toga neće ni
sećati. Eto, mene su odbili, stavili malo ljute papričice i ja zdrava i prava.Kaže mama da sam se drala i vriskala, ali ja se toga uopšte ne sećam.“
Pitah je: „A ona tvoja očajnička potreba za pripadanjem, brodolomi u
vezama, strah od gubitka ljubavi, ciste na jajnicima, šta ćemo s tim?“
„A kakve to veze ima?“
„Ma ima veze, i te kako!“
Mama mi je rekla da me je „odbila“ sa šest meseci jer više nije imala
mleka. Opravdano. Ja sam posle toga sisala oba palca koji su danas
potpuno pljosnati i deformisani, i nosila sam protezu da bih ispravila zube. Kažete nema veze. Sisala sam ih do sedme godine. Stavljali su mi
flastere, šta sve nisu pokušavali, ja sam sisala. Sisala sam ljubav i nisam
mogla da je isisam.
Dete obično traži zamenu: sisa prst, cuclu. Budite ponosni ako dete posle toga ništa drugo ne uzima da sisa. Zadovoljno je, zadojeno je ljubavlju i toplinom. Za ceo život. Mogu biti teža i lakša razdoblja ali ono će uvek
biti stabilno.
„Dokle ćes više da je dojiš“, pitaju me prijateljice, „odbijaj je, posle će ti
biti sve teže i teže.“
„Kako dozvoliš da te tako maltretira?“
„Ubiće te hormoni.“
Meni nije jasno, drage moje, odakle vam sva ova mučna uverenja. Zašto
ste uopšte rađale decu, ni to mi nije jasno. Sisanje – maltretiranje. Vi
nazivate najlepšu stvar na svetu maltretiranjem. Jednostavno mi nije
jasno šta ima teško u toj situaciji kad vam dete leži na grudima i sisa.
Volela bih da mi neko to objasni. Zaista.
Sve je više agresivnih, nikad više nasilja, neljubavi. Ljudi su gladniji
ljubavi i pažnje nego hleba.
Ne kažem da je ovo jedini uzrok, ali mislim jedan od značajnih jeste.
Pozivam vas samo da razmislite o ovome.
I eto tako odlučih da zbog raznoraznih pritisaka „odbijem“ dete od
sise kako kažu. Stavila sam senf na bradavice. Zgadilo joj se. Njoj, koja
obožava da sisa. Samo da ste je videli. Sklupčala se kao maca tužnog
pogleda, suza suzu stiže, glas ne pušta, nema ni jecaja. Ne odaziva se.
Tako je i zaspala, i tu noć je dobila temperaturu, po prvi put usred juna.
Kažete preterujem? Volela bih da preterujem, ali zapamtite, emocije su
moćna i prejaka stvar.
E sad, zamislite sebe kao odraslu osobu kako leži na krevetu, sklupčana
u položaj fetusa i plače u sebi, plače duša. Prava tuga, bespomoćnost,
šta sve ne. Zbog ljubavi, zbog posla, zbog, prijateljstva, kažete. Kažete:
„Razočarenje u ljubav.“ Kažete: „Ne verujem više nikome.“ Kažete: ,,Zeznuli me na poslu, ne mogu da se pomirim sa tim.“ Kažete: „Prevario
me.“ Kažete: „OSTAVIO me.“ Kažete: „Odbacio me.
E sad, zamislite opet to malo dete koje „odbijate“ od dojke kako leži i
guta suze ili gorko plače ili pak vrišti. Ljudi, to je isti taj osećaj kao sada.
Odbacili me, prevarili, namazali ljutu papričicu, namazali senf, a zašto, a
šta to meni fali? A ja vas samo volim i molim da me ne ostavljate… To je
to što ostaje urezano kao sećanje i što nekima obeleži život kao osećanje
tuge, krivice, manje vrednosti, bespomoćnosti. A posle se na to kaleme
razna osećanja i situacije kao na glavici luka.
Pa drage moje mame, ovo nije lako. Zato budite nežne, ako ovo ne
možemo da sprečimo, barem možemo to da uradimo nekako lagano i
nežno, uz puno strpljenja i ljubavi. Nije maltretiranje kad dojiš. Kao što
vidite, to je zalog za budućnost.
,,Odbijati od sise?”
Preteška reč. Ja bih rekla, tihi rastanak, ali ne odbijanje. Malo po malo,
korak po korak, dete će rasti uz vas i prestaće samo od sebe. Smanjujte
dnevne doze, njihov broj, idite napolje, trčite, šetajte se i po kiši i po
snegu. Igrajte se, preusmerite mu pažnju.
Želim samo da mislite o ovome i da znate koliko je ovo razdoblje i ovaj
odnos bitan za to koliko će vaše dete biti srećno i slobodno. A to je
suština života, zar ne?
Radite na sebi mame, srećna deca rastu uz srećne roditelje. I dojite. I ne
„odbijajte“ nego nudite, itekako.
Autor: Nada Marković