Odlomak iz moje knjige Oslobodjena

Ležim i ulazim neplanirano u meditaciju jer me je povukla predivna
muzika koja neprestano ide na stingray“ kanalu. Polako tonem dublje
i dublje, tonem, propadam, ispod, još niže i niže ispod kreveta, patosa,
spratova, zgrade, zemlje, lelujam, klizim kao list, levo, desno i stižem
tamo…
Kraj gde sam živela. Moja ulica, moje dvorište. Tuga, teskoba, očaj. Mala
sam. Pred školom sam. Stojim u dvorištu i gledam decu kako se vraćaju
iz škole. Veselo trče nizbrdo držeći u rukama užinu, keks, sok, znojavi,
zajapureni, zadihani. Torbe i rančevi se drmaju na leđima, šuškaju jakne,
jesen je sumorna, pomalo mi je hladno oko srca. Ja sam i ovde i tamo.
Velika ali mala. Zamrznuta, stojim, gledam ih, ne pomeram se. Volim ih
sve, volela bih da se igram sa njima, ali strah… Nemojte da me povredite,
da mi se rugate, da me odbacite. Taj glas u meni velikoj a maloj koji
govori… i suze se kotrljaju same niz moje velike i male obraze. Krećem u
školu, prelazim ulicu, ulazim u dvorište, stajem u red… Teskoba, panika,
strah. Tada nisam znala ali sada znam. Tada sam znala samo da moram
da odem odatle inače ću da se raspuknem od tuge. Ne znaš zbog čega,
ne znaš zašto ali ne možeš, postoji neka prejaka sila koja ti ne da, koja te
muči, koja te guši. Taj bol, taj grč, taj plač u grudima, taj vapaj ne mogu
se opisati. Ne znaš odakle ti ali znaš da je tu i da užasno boli. Želiš samo
da se vratiš kući. Ali sutra će doći. I sve u krug.

Čuješ: Laro, budi dobra. Laro, što si razmažena. Laro, histerična si. Te
glasove i sad čujem. Tada nisam znala ali sada znam. Tada sam ih pustila
da pričaju i poverovala sam im. I to me je obeležilo. Laro, moraš, nemoj
da se roditelji brinu. Tada nisam znala ali sada znam.
I tako sam im poverovala. Njima velikima koje moramo da poštujemo samo zato što su, kao, veliki.
I odlučih da nikako ne budem sve to što uistinu i nisam bila: razmažena,
histerična, nedovoljno dobra.
Bila sam samo jako uplašena i tužna. Tada nisam znala ali sada znam.
Uplašena… Plašila sam se da me tamo neće prihvatiti. Taj strah me
je paralisao. Tada nisam znala odakle mi to ali sada znam. I nisam
bila razmažena i histerična i neodgovorna. Bila sam veoma tužna i
uplašena od novoga, od prihvatanja ili odbacivanja vršnjaka. Srce mi
je kucalo prejako.
Jednostavno sam se rodila sa tim strahom. On je bio moj prvi dah.
Ogroman strah ali i najveća moć ako ga prevaziđem sama. Tada nisam
znala ali sada znam.
I odlučih da budem odgovorna kako mi ne bi govorili da sam ono što
nikada nisam bila. Histerična, razmažena i… ALI PA ŠTA! PA ŠTA i ako
sam sve to bila? Zar je to zabranjeno?!
I tako se na jedan veliki strah nadovezao još veći. Strah od kritike, kazne,
učiteljice, primedbe, naredbe. Laro ili si najbolji ili si ništa…
Odlučila sam da ni slučajno ne budem to za šta su me kritikovali.
Postala sam najbolja, uvek i u svemu, da bih im to i dokazala. Njima sam
dokazala. Oni su bili prividno srećni. A ja zauvek i zanavek nesretna.
Samo da se ne bih ponovo plašila, da me ne bi kaznili, kritikovali… A
bila sam samo uplašena da me neće prihvatiti. I odbacih sebe potpuno.
Niko nije znao da mi kaže kako.
Tada nisam znala ali sada znam.

Ma ne krivim ja vas roditelji, učitelji, nastavnici, ne krivim ja nikoga,
ama baš nikoga. Samo vas pozivam da se probudimo polako. Zato i
pišem ove redove.
Svašta su nas učili u toj školi. Priroda i društvo, sabiranje, oduzimanje,
matematika i jednačine, nejednačine, hemija, veze kovalentne, jonske,
razne veze. Intelekt se forsira, znanje. A emocije? Niko nas nije tome
učio. A to je ključno znanje za život. Bez ovoga nikako ne možemo da
budemo dobro i da napredujemo. Bez svesti o našim individualnim
načinima reagovanja, njihovim korenima, načinima prevazilaženja, bez
toga stvarno ne možemo.
Možemo mi i bez tih jednačina i bez te detaljne istorije, možemo i bez te
tolike fizike i hemije i bez mnogo toga čime nam pune mozak. Da, kažem
pune naš mozak ali ne pune nam dušu. Malo nas uče koliko je bitno da
je duša puna. Malo nas se rodi sa tim urođenim, istančanim osećajem za
lepo, istinito, dobro. Sa osećanjem da je sve dobro, da su svi dobri samo
ako znamo da se ne treba opirati, osuđivati. Malo nas zna da je to najveće
znanje i najveća mudrost. Sva ostala znanja nas dele na vredne i manje
vredne, dobre i manje dobre. Pametne i glupe. Lepe i ružne. Jao. Teško
mi je da gledam i slušam sve to. Kako svi sve znaju. Da je ovaj dobar, a
onaj loš. Da je ova lepa i zgodna, a ona ružna i debela. Da je on pametan
i dobar đak, a ona glupa i dekoncentrisana. Kakva zabluda!
Ja sam bila najbolja u svemu, pametna, nazivana i genijalna, ali nesrećna.
Jer sam naučena tako. Zapostavljene su bile emocije i duševne potrebe i
svaki vid opuštanja, a forsiramo znanje, baš ovo znanje. Učiteljica bi me
hvalila kako sam najbolja. U čemu? Kakva greška. Bila sam najbolji đak.
Deca su me mrzela. A ja sam volela samo da se igram. U školu i nisam
htela. Zavidela sam onima koji su zavideli meni na mom kvaziznanju.
Zavidela sam im na slobodi koju ja nisam imala u sebi. Nisu morali da
budu najbolji đaci i da slušaju učiteljice. Nisu bili najbolji primeri ali ja
sam ih volela. Sada kada ih sretnem, ništa im me fali, srećni su. Jedan
ima autootpad, drugi ima prodavnicu, sa njima najslađe popričam. I sa
Romkinjom koja mi sređuje stan. Kod njih je sve dobro. Niko ih nije
učio da ima bolje i najbolje. Sve je jednako dobro. I dani koje su proveli
tumarajući gladni bili su im dobri. Nisu se samosažaljevali niti pljuvali
državu. Jednostavno su pustili da ih, kako kažu, život nosi. I nisu seplašili. Jer ih niko tome nije učio. Da se plaše oskudice, mraka, veštica, loših ljudi. Sve im je bilo normalno i dobro.

Ali zato smo mi, koje su previše učili normalnosti, zastranili. U težnji
da budemo normalni, izgubili smo se. Oboleli. Otupeli. A oni su uspeli
da se sačuvaju. Imali su dvojku iz istorije ali pet iz fizičkog. A ja sam
imala peticu iz svega ostalog, a dvojku iz fizičkog. To je to. I kažem,
najviše volim sa njima da sednem da pričam, da čujem kako je sve u
redu, kako imaju troje dece i kako se ne brinu. I kako su dobro. Ne
mogu više da slušam imaginarne kuknjave i imaginarne probleme.
Zato i bežim, sklanjam se, nema me, nestanem pa se vratim. Stvarno ne
mogu. Ne mogu da slušam kako se žale na druge jer neće da preuzmu
odgovornost. Kako im brakovi propadaju usled samovolje, kako im deca
pate zbog samovolje, ali i kako su za sve drugi krivi. I kako još zatvaraju
oči pred svim tim.
Zato kažem da znanje nije ono što su nas učili u školi. Životno znanje,
svest o emocijama, dobroti, lepoti, radosti – to nas ne uče. Kakva šteta.
Mnogo žalim što se niko toga ne doseti, osim što našoj deci pune glavu
raznim glupostima i takmiče se iz koje knjige će da uče i nauče. A šta,
pitam se?
Najbolji su oni koji su u miru i koji se uvek dočekaju na noge, pa i kada
padnu. Oni koji se bude sa osmehom, oni koji uživaju u suncu, šetnji,
oblaku, ma bio on tmuran ili beo. Najbolji su oni koji znaju kako da vas
nasmeju, zagrle, pomiluju, udele toplu reč.
Manite me tih najboljih i uspelih koji me uguše problemima koje ne
znaju kako da reše. Manite me onih koji nigde i ni u čemu ne vide dobro
i priliku da rastu i razvijaju se. Manite me onih što me posle: „Kako si?“
obaspu sopstvenom pričom bez imalo osećaja da sam tu prisutna, da se
smešim i da sunce sija.
Ja volim život. Volim mudrost života. Volim ga previše. I znam da je sve
dobro. Juče, danas, sutra, uvek. Zanavek. I radujem se i kada je kiša i kad
je vedro. Sve je lepo, sve je dobro, sve je najbolje, baš takvo kakvo je sad
i ovde. I volim ovu moju krnju tastaturu bez slova M, N, G, sa tačkama
umesto tipki i volim moju ćerku jer se igrala sa tim tipkama i nisam joj
branila jer je uživala. Volim one „obične“, koji znaju kako živeti lako!