Anonimno pismo majci

Žao mi je, uvek se vraćam sa tolikom teskobom od tebe. Ta teskoba je razdiruća. Nikad mi nije bilo jasno šta je to. Ali zamišljala bih tebe, tvoj izgubljeni pogled i vapaj neizgovorene tvoje duše koja nikada nije dobila ljubav. To nisam znala ali sada znam. Osećam koliko ti treba ljubavi, koliko si zapravo uvek želela da ostanem, da budem tu. I ta tvoja tuga me zapravo jako vezivala. Ta tuga. Tvoja tuga. Mislila sam da je moja i postala je moja, postala je nešto što me potpuno preplavljuje, vezuje, od čega se gušim, čega nisam mogla da se oslobodim. Nisam znala odakle mi. Šta je to u meni. To mi nijedan terapeut nije rekao do jednom, nakon 20 godina istraživanja. Izem ti više i te terapeute! Počela sam da verujem istinski samo onima koji su to prošli i mukotrpno i predano istraživali.

Jedna mudra žena koja je sve to proživela mi je rekla: ,,Ne preuzimaj njenu tugu. To je njena tuga. Pusti je da tuguje svoju tugu.”

Ali kako? Kako? Kada sam njenu tugu osećala celim svojim telom.

A ona, ona je bežala od moje tuge.

Kad god sam dozivala u pomoć, vrištala, plakala kada mi je istinski trebala uteha koja bi mi spasila život, ona je bežala. Nije mogla I smela da vidi moju tugu. Nije mogla da me uteši. I kao što nije videla moju tugu I ranjivost, tako nije videla ni svoju. Ogromnu, nepremostivu, sveprožimajuću. Jer da je mogla da vidi svoju bol, I da je dopsutila sebi da boluje, videla bi I moju, utešila bi me. Da je mogla sebi da pomogne, pomogla bi i meni.

Negirala je i poricala apsolutno svaku neprijatnost. A kamoli bol.

,,Ja nikada nisam bila sama, nikada”, ponavljala bi ona u nedogled.

I tako, sada mi se primiče i traži moju ruku i zagrljaj. Traži bojažljivo. Po prvi put to traži jer je na ivici. Ispumpali se svi mehanizmi odbrane krhkog ega I ne može više, nema odakle.

A ja. Ja, skamenjena. Želim da joj dam, toliko želim da joj dam, da I ja otopim svoje srce preme njoj, ali bojim se-povrediće me. Hladnoćom, nekim komentarom od koga se zaledim. Plašim se te hladnoće. Mnogo je bilo tog smrzavanja. Toliko sam tražila da sam ostala bez glasa, nema, skamenjena od te hladnoće i potpunog odsustva osećaja za mene.

A ja sada tako jasno vidim njenu bol, osećala sam je uvek, ali ne sasvim jasno kao sada, nisam mogla da imenujem, ali sam osećala nelagodnost u njenom prisustvu. Smejala bi se ona, iza osmeha koji je krio ponor I tama koji je, kako rekoh, poricala potpuno.

Vidim vapaj koji govori: ,,Voli me jer me niko nije voleo, ti možeš da me voliš, oprosti mi.”

Čujem takodje da kaže u sebi: ,,Volim te, ali ne umem drugačije. U stvari ja i ne znam šta je ljubav. Volim te jer mi trebaš. Moj ego je jači od mene ali moja duša traži tvoju ljubav.”

I ja tako sedim pored nje, skamenjena, puna njene tuge, želeći da je zagrlim, želeći svakoga da zagrlim i kažem da je dobra, da je volim, da sam tu za nju. ..Da se ne plašim njenih suza koliko se ona sama plaši svojih, jako se plaši sopstvenih suza i ranjivosti. I iz tog njenog straha kada…krene otapanje- plašim se…prekinuće, skrenuće temu, povrediće, zalediće ponovo moju spremnost da grlim, da otopim…Skameniće me, ustaće, pobeći će, kritikovaće. I to je začarani krug.

Vrti se taj krug dok ne ogugla, ne pripremiš se i ne kažeš: ,,Tako je kako je, to je ona I tu se ništa neće promeniti. Mogu biti tu kratko, ali ne predugo jer sam ipak važnija sebi, ne mogu da nosim tudji teret. Čini mi se da ma koliko davala ja bih samo zadovoljila njen ego, ali ne i dušu, dušu tek na kratko- jer dušu sakrije, a ego se uspinje i kaže: ,,Evo voli me, evo pobedila sam, evo kraljica sam, evo opet sam uspela da je vratim sebi I svojoj kontroli.”

Ma znam I to I onda kada sve to znam zagrliću je i reći:,,Mama volim te ali sada idem u svoj život. Radila si kako si mogla i opraštam ti, ali ne mogu dugo blizu. Menjaš se koliko možeš i opraštam ti.Opraštam ti zbog sebe, zbog moje dece, zbog milion generacija unazad i unapred. Opraštam ti jer si me rodila i udahnula život. Opraštam ti jer si moja jedina mama i drugu nemam i ne mogu imati. I volim te.

I Izgovaram u sebi: ,,Volim te I molim se za tebe.” U sebi. Tako pomažem i sebi i tebi i generacijama i kolektivnoj svesti.

,,Volim te mama i uvek ću te voleti.”

,,Možda će ova molitva i energija dotaći tvoje srce. Iako nisam tu. Same reči ne vrede. Šaljem ti ljubav, iskrenu ljubav kroz energiju moga srca. Neću više tražiti ljubav okolo, tu je ona u meni. Samo si tu moju ljubav u meni zamrzla surovim i hladnim odbijanjem mene.”

,,Ali otapam kroz molitvu, opraštam ti i šaljem ti ljubav. Zbog mene. I svih generacija iza i ispred mene.“

,,Od jutros mi nije dobro od ovolike tuge i krivice što ti nisam dala dovoljno, što te nisam izlečeila, pomogla. Ali nisam ja odgovorna za tvoju tugu nego tvoja mama i njena mama. Niti sam ja odgovorna da te lečim. Samo si mi dala taj teret. Ali vraćam ti ga.“

Hoću da ti pomognem ali na drugu način, jedini mogući. Način kojim štitim i lečim sebe. Hoću da ti pomognem. Osećam jak poziv da raskinem ovu nit neljubavi i zanemarivanja koja se prenosi generacijama. Zbog sebe, jer će ljubav procvetati u meni i mojoj deci. Šaljem ti ljubav neiskazanu i neizgvorenu ali šaljem ti je izdaleka zato što ZNAM. Da je ljubav u meni jedini lek za sve.“

,,Opraštam tebi i sebi jer sam tražila od tebe ono što nisi mogla da daš.

Oslobadjam sebe od uverenja da nisam dovoljno-jer nisi mogla da me uveriš da jesam.

Oslobadjam sebe i svoje potomke osećaja da nisu dostojni ljubavi i da sa njime nešto nije u redu.

Oslobadjam sebe, oslobadjam tebe.

Nalazim smisao u ljubavi.

Samo ljubav samo ljubav samo ljubav.

Za mene tebe sve.“