Nekako nisam volela kad mi kažu da sam ,,divna“, iako, moram priznati, da sam to često čula.
Jer, to mi je nekako bilo povezano sa ljubaznošću, snishodljivošću, udovoljavanju drugima, bez poštovanja sebe i sopstvenih granica.
Nije tu bilo nikakvog samopoštovanja i samoljubavi već samo beše to puka potreba za prihvatanjem spolja po svaku cenu, koje je bilo proizvod niskog samovrednovanja
Jer svako je divan i niko to nije.
Ali sada, kada sam malo poradila na sebi i malo više, tj prilično, prihvatam da sam divna.
Divna sam jer poštujem sebe, sve ono što sam prošla i dobro i veoma manje dobro. Divna sam jer sam sasvim sama izgradila svoj sistem koji zovem SISTEM LJUBAVI.
Pobegla sam sa potencijalne pozicije asistenta na fakultetu zbog emocionalne pustoši koja je za mene tamo vladala. Trebalo mi je nešto toplije.
I to sam našla ovde, u neiscrpnom radu na sebi i na drugima.
I sad prihvatam kad mi kažu da sam divna.
Jer imam granice i poštujem ih.
Jer niste divni ako ste otirač ili recycle bin.
Divni ste i kad odbrusite i oterate u P.M. i kažete ODJEBI.
Niste divni kada gutate reči sopstvene, bes, nezadovoljstvo da biste po svaku cenu održali neki MIR okolo dok u vama sve kulja.
I zato kad vam kažu da ste divni, proverite, da li ste divni sebi tada.
Šta osećate tada.
Ako zaista osećate sopstvenu blaženost tada, ok.
Ali ako se iza te divnoće krije škrgutanje zubima, bes i kiseo osmeh, ako ne spavate i stalno se preispitujete…Jednom rečju, ako se ne osećate divno a kažu vam da ste divni, zapitajte se.
Koga ja to varam?