Dodju trenuci u životu kada ste toliko uplašeni, kada je susret sa sopstvenom senkom, najvećim strahovima, gubicima, toliko toliko bolan, da osećate da ćete se raspasti ako se to dogodi…I tada, da, ne preostaje baš ništa drugo nego da prestanete da se plašite, da kontrolišete, da ,,preduzimate“, jer zapravo osećate da više ništa nije do vas nego do nečeg potpuno potpuno višeg i većeg, nečega smeštenog u vašim grudima što se zove apsolutna vera i ljubav…I da im se potpuno prepustite jer jednostavno drugačije ne može…
…Umorni ste od borbe…I život to tada zaista traži od vas, oduvek, ali sada bez mogućnosti da odustanete od te ljubavi i vere nasuprot strahu od potpunog raspada, od bola…
I vi hteli, ne hteli, razvijate tu ljubav i veru, one rastu u vama, jer bez njih u tom trenutku nema života…Dozivate onoga gore i shvatate da on zapravo obitava u vašim grudima….I nastavljate, osećajući ono što se zove život…Prepuštanje, poverenje, nasuprot strahu i stalnoj kontroli…
Nada Markovic, Priče od kojih se raste