Ljubiš me po telu…Tu si na mojim grudima i vidiš moje rane. Vidim ih i ja dok te gledam kako me ljubiš, ukazuju mi se, postajem ih svesna, vidim ih da su tu, iako nisam bila svesna. Vidim rane, ogrebotine, modrice. Grudi su mi izgrebane. Ne mariš, ne čudiš se, ne zgražavaš, ne iščuđavaš, samo nastavljaš kao da se ništa nije dogodilo. Ne sramim se svojih rana zbog tebe. Ti si ih ljubio, mazio, ponašao si se kao da je to normalno, ma normalno je da svako ima rane, samo ih se ne treba sramiti. Gledam te dok ih ljubiš, ne plašim se da ćeš se zgroziti nad prizorom.
Pitaš me samo: ,,Zašto? Odakle ti? Ne moraš ništa da mi odgovoriš ako ne želiš, ja te volim i ovakvu, sa ranama, ali ako ti znači, želeo bih da znam. Jer rane manje bole kada se podele.“
,,Ali moje rane su tako ružne, zjape….Telo mi je ružno sa njima, pogledaj mi grudi…“
,,To ti tako misliš i doživljavaš. Mnogo su te ranili njihovim odnosom prema tebi. Nepoštovanjem bića. Rane nisu strašne, ove koje se vide. Strašnije su te što se ne vide, te ispod svega. Zbog kojih misliš da si manje vredna, da nisi dostojna, da ne zaslužuješ da budeš prihvaćena, voljena i željena baš takva kakva si i sa ranama. To si ti, one su deo tebe, tvog bića, tvoga tela, ne bi bila takva da nije bilo ovih rana, ne bi postojalo bogatstvo toga bića bez ovih rana, jer ako je život lagodan a njegovi akteri svi milosni, da li bismo ga ikada poštovali?“
Ljudi poštuju i vole tek kada ih povrede ili ostave. Postajemo gordi i zaboravljamo šta sve imamo. U trenutku nam to dosadi, nije nam interesantno, treba nam još nečega, a zapravo to nešto je već tu, samo ne prepoznajemo. I onda nas Bog ,,kažnjava“.Oduzimanjem, gubitkom, ranjavanjem, da bismo konačno shvatili da je sve već tu.
,,Ti ne bi toliko poštovala ovu ljubav, mene, niti ja tebe, pa ni naše rane, da nije bilo baš njih. Da nije bilo patnje, ne bismo sada bili jedno, ujedinjeni u ovom trenutku bezvremenskom gde ti mene voliš i ja tebe volim univerzalnom ljubavlju koja prevazilazi naš izgled, obrazovanje, bogatstvo, status. Ljubavlju kao takvom.“
,,Da, volim tvoje rane,samo treba i ti da ih zavoliš. I da shvatiš da su te one, i ti koji su te ranjavali, učinili VREDNIJOM I DOSTOJNIJOM, a ne manje vrednom. Zapamti to u svakom trenutku svoga bivstvovanja. Ne bismo se ni ti ni ja prepoznali, nego bismo prohujali jedno pored drugog u svojoj gordosti i opčinjenosti sopstvenom ,,savršenošću“.“
,,Jer nesavršenost spaja. Prihvata, povezuje. Zato te ja i volim. Što si toliko nesavršena. Samo budi,ostani. I voli svoje rane. Zapamti to.”