Umor je ozbiljna stvar koju ne treba zanemariti jer se mnogi uzroci kriju ispod.

Bahove esencije za umor: Olive pre svega, ali zavisno od uzroka umora – Clematis, Hornbeam (umor usled odlaganja). Mnogo je uzroka umora,  a koji su pročitajte niže. Za svaki od uzroka umora, postoji odgovarajuća esencija. Tako je npr za umor od besmisla potreban Wild Oat, za umor od potiskivanja emocija-Agrimony, za umor od brzine i nestrpljenja- Impatiens…

Svi se žale na umor. Apsolutno svi, do malog broja onih koji nikada nisu umorni. Uvek su sveži, razdragani. Primetila sam da je ono što ih povezuje velika zahvalnost, hrabrost i radost življenja, ali sopstvenog života, sopstvenih snova, misije, svrhe, smisla.

,,Pa kako to“, mislim se. ,,Sredim se, dođem na posao, sve završim kako treba i to sa osmehom na licu… Dođem kući, sva sam nikakva i umorna. I uz to ubijena u pojam. Zašto?“ Odgovor, shvatila sam, leži u sledećem –radila si protiv sebe, protiv onoga što ti duša ište. Radila si ono što se od tebe očekuje. I to je sasvim u redu, donekle, ali si zaboravila da postoji još nešto sem onog spolja i štikliranih obaveza. A to su tvoje telo, tvoje srce, tvoja duša.

Nismo ništa posebno radili, a umorni smo. E pa, baš zato što NIŠTA NISMO RADILI. Baš zato smo umorni. Što se nismo izrazili, što nismo rekli, što nismo nacrtali, što nismo pomogli nekome, što se nismo iskreno nasmejali, što nismo uradili nešto… Od srca, možda i nešto što nikada nismo, a što tako želimo… I mislimo da je to neka fiks-ideja ili nam je neko rekao da je to glupo i da od toga ne može da se živi. Ili su nam rekli da stalno nešto izmišljamo. I sve to ostane duboko zakopano u nama i kupi prašinu onoga što se zove ono što moramo i ono kako treba.
Vapi da ugleda svetlost, da oživi, da se izniveliše, da dođe na nulti nivo.Postajemo tempirana bomba, jer naša životna energija biva duboko sabijena i ugušena, a budna je. Kao tigar zatvoren u kavezu. Traži izraz, traži slobodu, traži da riče, traži da trči.

Jaka je ta kreativna životna energija koja može da stvara, ali i da veomamnogo razara. Može da vas ozdravi, ali i razboli. Ona razara kad je gušite parazitom smeštenim u svojoj glavi koji uvek najbolje zna kako treba i šta treba. Nema gde, udara, sudara se sa samom sobom, pravi virove, davi, steže. Zamislite reku koja teče, ali nema gde da se ulije. Ima izvor, ali tokom toka nailazi na suženja, brane i na kraju nema gde da se ulije. Taj tok je naše telo, ta suženja su naši disbalansi na raznim nivoima. Taj nedostatak prirodnog sliva je naša nemogućnost da se otvorimo ka nečemu mnogo višem od onoga što su nas naučili i čime su nas plašili.

Zastanite načas i kada vam dođe neka fiks-ideja, barem recite… Hm, zanimljivo, hm, ovo mi je nekako čudno, ali razmisliću o tome. Ta fiksideja je vaša zvezda vodilja, ideja vašeg življenja, vaša inspiracija. Bilo da vam je došlo da budete balondžija ili dreser zmija, samo ne odbacujte tu ideju. Koja stvara radost u vama. Ne zatrpavajte je. Ne zatrpavajte ono što vas raduje.
A onda, kad uzmem da pišem – ma mogu da pišem ceo dan – i kad završim, ne da nisam umorna, nego mogu da poletim i istrčim još… ne pitajte koliko.

Živimo u uverenjima i zabludama da treba da radimo nekakav posao koji će da nam donosi nekakvu sigurnost… Da li taj posao istinski volimo? Najbolji odgovor je stepen umora i stepen radosti kada se vratimo kući. Kada nešto istinski volimo, ne kada voli naš ego, nego naša duša, mi taj posao radimo lako. Lakoća je jedini sinonim za sreću. Živimo u
uverenju, jer su nas tako učili, da za sve u životu treba baš mnogo da se potrudimo i pomučimo. Ali to nije istina. Mi treba da preduzmemo akciju, da radimo, ali taj rad ne treba da bude patnja, nego čista lakoća.
To je jedino merilo sreće. Lakoća jednako sreća.

U redu, mi smo sada našli nešto to naše. I treba da krenemo u akciju, ali nešto nam ne da. Stalno nas vraća na treba, mora, stalno nas vraća na to kako je život ipak težak, a država nesigurna. I stalno nas lomi svojim zvocanjem u pozadini kako ne treba nikada da napuštamo te misli, tu dresuru. Zato što se plašimo da ćemo biti siromašni, da ćemo biti manje voljeni, da će nas odbaciti. Pa ko vas može više odbaciti do vi sami sebe
u življenju po inerciji?

Umorni smo, takođe, od preteranog razmišljanja o nečemu pre nego što zaista preduzmemo neku akciju. U stvari, mi akciju i ne preduzimamo, samo mislimo o njoj… Prebiramo po glavi, kako i šta, mrzi nas da počnemo. Umorimo se samo od razmišljanja. Plašimo se da izađemo iz zone komfora.

Umorni smo od nesposobnosti da se prepustimo toku. Idemo protiv prirodnog toka. Idemo kroz život onako logično, kako su nas učili, kako naš um kaže. Ne osluškujemo sebe, nismo svesni. Ne damo da budemo inspirisani, da uživamo sad u ovom trenu, u ovom listu, u ovoj pesmi, u ovom vetru. Nego smo tamo negde u nekoj kontroli, u planovima. Zapostavljamo intuiciju, zapostavljamo unutrašnje GPS-ove koji se javljaju u vidu neraspoloženja i umora. U vidu iznenadne glavobolje,grča u telu…

Čekaj čoveče, stani, osvrni se! Ne gledaj u zemlju dok hodaš. Umiri glasove u glavi. Miriši vazduh, pogledaj drvo, prati znake.

Mislite da vas neko sluša dok pričate? Vas može slušati samo onaj ko je umirio sopstvene glasove. Svako vodi sopstvene razgovore, razgovore sa sobom, ali ne sa vama. A vi očekujete da vas čuju. I to umara. To očekivanje. A zapravo sa sobom niste načisto. Da li vi, zapravo, čujete sami sebe? Da li to dozvoljavate sebi?Da li razumete sami sebe i sopstvene potrebe? Ne pokušavajte da objasnite, da promenite. Budite tihi i usklađeni. Poslušajte sami sebe. I pričajte iz srca, iz pozicije potpunog prihvatanja sebe.

Umaramo se kada izgovaramo reči koje nisu naše. Kada govorimo iz pozicije straha, očekivanja, krivice, ugađanja drugima. Kada ne pratimo svoj unutrašnji glas već pričamo po sećanjima – maminim, tatinim, pradedovim. Plašimo se da govorimo sopstvenu istinu. Ma kakva ona bila – naša je.

Umorni smo od nestrpljenja. Kao da turiramo auto, ali on nikako da krene. I što ga više turiramo, troši se sve više benzina, ali ništa nismo uradili. Zato kažem da brzopletost usporava, a staloženost ubrzava. Polako. Osmotrite situaciju. Osetite. Ako ne ide, pustite, jer postoji razlog zašto ne ide. Postoji nešto drugo, bolje za vas. Promenite tok.
Prepustite se. „Go with the flow.“

Umorna sam od čekanja, kaže mi drugarica. Šta čekaš? Uživaj u trenutku.

Čekaj, ali se ne iscrpljuj čekajući. Sve u svoje vreme.

I kada dođemo do cilja, šta? Nismo srećni? Pa kako to, sve sam lepo isplanirala, sve sam završila: i fakultet, i deca, i posao i sve? I tako sam umorna i ubijena u pojam…

Ono što nam daje energiju i što nas oživljava jeste potpuno nementalna stvar. Umorni smo kada nemamo kontakt sa prirodom, kada nismo na zemlji. Uzemljeni. Kada nema recikliranja energije iz majke Zemlje. Ustajala je energija u nama. Od iste hrane, istih ljudi, istih mesta. Izađite napolje. Idite tamo gde nikada niste bili. Idite u selo. Lezite na zemlju. Zagrlite drvo. Dišite vazduh. Gledajte lišće kako treperi. To je pravi život.

Nama treba samo duševna hrana. Sedamdeset odsto energije je emotivna energija. Ono dakle, kad smo bliski sa sobom. Nađite svoj prirodni ritam. Pampa rapa pa, pampa rapa pa. U ritmu Univerzuma.

Za odmor i radost je potreban pad potencijala, protok od tačke a do tačke b. Protok postoji samo kad smo otvoreni u srcu. Srce je između neba i zemlje. Kada delujemo iz pozicije ljubavi i prihvatanja, a ne osećanja krivice, straha, očekivanja. Tada postoji protok i prema zemlji i prema nebu…..

Umorni smo, dakle, svaki put kada idemo protiv. Toka. Svoga unutrašnjeg i toka spoljašnjeg. Umorni smo kada ne možemo da se pustimo, nego kontrolišemo svaki korak. Jer smo uvereni da sve treba da kontrolišemo zato što nemamo poverenja u sebe i život koji nas okružuje.Zato što smo nekada bili prevareni i ostavljeni i sad… Moramo sve da iskontrolišemo kako bismo sprečili ponovnu bol. I znamo da se zato ne smemo prepuštati, jer će nas izdati. Život ili neko. Ali niko vas nije izdao. To su samo bile lekcije života, koji vas uvek voli i podržava, a ima samo jedno
što traži od vas – da budete odmorni, bliski i udobni sa sobom, ma šta se dešavalo.

Umorni smo od potisnutih emocija. Onih kojih nismo ni svesni, ali koje je naš nesvesni um označio kao zabranjene i opasne za ispoljavanje, pa ihje potisnuo, sagradio tvrđavu oko njih. Ogromna energija se troši na to
potiskivanje. Znate koliko se umorite kada na silu pokušavate da guratevrata i da ih držite zatvorenim, a sve hoće napolje, na sunce; ili da držite zatvorenim poklopac, a unutra sve kipi? To mnogo umara. Emocije prvo traže osvešćivanje, zatim prihvatanje, a potom i otpuštanje. Tek kad očistimo prostor od prašine možemo da primimo novo. Možemo da se odmorimo, da primimo i od sebe i od drugih. A kada smo puni smeća, prašine, svi beže od nas, zračimo nekako tako, da nas baš niko ne razume – pa kako da primimo kad, nemamo gde?

Mi smo umorni i zato što se ne radujemo. Potisnuli smo radost. Neko nam je zabranio da se veselimo od srca, da skačemo, da idemo ulicom i pevušimo, da se njišemo… Jednostavno, nije mi jasno ko nam je to zabranio da budemo baš radosni, da nam srce bude puno i da iskažemo tu radost. Ne znamo da iskažemo radost. Ona postoji u nama, ali slabo je pokazujemo. Lakše nam je da budemo ozbiljni i strogi i to umara, jer smo radost, kao prirodno stanje našeg bića, potisnuli. Možda smo radost povezali sa opuštenošću, nemarnošću, možda nas je učiteljica opominjala u školi zbog nečeg takvog, možda smo se smejali na času,ko zna šta je sve naš mali mozak percipirao kao neprihvatljivo. Ali ja vam sada kažem da nema jačeg leka od radosti koja opija i prenosi se miljama unaokolo.

I umorni smo, najprostije, jer se ne odmaramo. Navikli smo da smo u stalnom latentnom umoru. To nam je postao način života, najnormalnija stvar. Biti umoran je postalo sasvim normalno. Pogrešno. U stanju umora se vraćaju sva naša sećanja, svi naši unutrašnji glasovi koji nas sabotiraju, koji nam ne daju da rastemo i da budemo na svom identitetu. I mi im dozvoljavamo da nas i dalje sabotiraju jer ne dozvoljavamo sebi da se odmorimo, da stanemo, da promenimo smer kojim smo krenuli, a koji nas strašno umara. Moramo da objasnimo, moramo da ispoštujemo,
moramo da sredimo, moramo da… Ma, ne morate vi ništa! Zaustavite sad sve. Zaustavite sebe ma šta radili. Ma šta mislili. Ma šta vam se vrzmalo po glavi. Stanite. Sedite. Lezite. Izađite van. Ugasite televizore i telefone. Pustite muziku. Ma, radite bilo šta što vas ispunjava. Skuvajte čaj, popijte kafu, crtajte, švrljajte po zidu, skačite, pevajte iako niste talentovani, pevajte iz sveg glasa…. I dajte sebi dozvolu da se odmorite. Baš sada. Pa neka sve puca okolo! Je li se srušio svet? Nije. Vidite, ne morate baš ništa sem da budete odmorni. Ma šta mislili vaši partneri, deca, šefovi, muževi, majke, očevi, stanite! Jer vi ste bitni sami sebi.

Da, oni će vam reći kako ste im veoma bitni. Ali samo ako biste mogli još ovo ili ono. NE! Iako vas oni ne čuju, vi poslušajte sami sebe. Bez griže savesti i strahova koji nas grickaju a da ih nismo ni svesni. Samo osećamo da smo umorni. Upravo od svega toga… Mislite o tome.