Mnogo ljudi proganja ovaj strah.

Kaže se ,,od samoće”.

Ali šta nam se dogodi u toj samoći? Sećanje na bol. Bol je gubitak, bol je napuštenost, bol je poniženost, bol je ignorisanje, bol je zlostavljanje, bol je vređanje. Bol. Zatomljen negde u dubini. I pomalja se u samoći. Nema ničega da nam odvrati pažnju. Otupeli smo više od lažnih distrakcija i animacija, od površnih veza, toksičnih, od razgovora ,,tek onako“. Otupeli smo od prebacivanja kanala, od skrolovanja telefona, od četa, od kratkotrajnih zadovoljstava. Bežimo, bežimo, bežimo. Od koga od čega? Pita genitiv. Od bola. Bežimo. Kome, čemu idemo? Ne znamo.

Ali naposletku ništa nam drugo ne preostaje. Da se ,,kome, čemu”,  vratimo ka sebi. I da je to jedini pravi beg. Put u središte bola. Iliti sebe. Da, tu u srcu. Ali put do srca nakon toliko odbacivanja i bola nije lak. To srce je povredjeno, ljuto, tužno, nekada povučeno, nekada nadmeno, to srce je preživelo golgotu i štiti se ignorisanjem. Štiti se baš onim što nas je dovelo do bola.

Pa ako su vas drugi ignorisali ili oni koji to nikako nisu trebali, nemojte to raditi sami sebi.

Dajte sebi pažnju. Dajte pažnju samoći. Dajte pažnju tom bolu.

U energetskoj psihologiji koju je još Jung proučavao, i sam je konstatovao u svojim pisanijima da je centar našeg straha od odbačenosti prva čakra. Tu moramo da udjemo pre nego dodjemo do srca. Jer je tu u stopalima, u kontaktu sa zemljom, i ispod naših nogu, dubokim ukorenjivanjem sve do jezgra zemlje, tu je kontakt sa našim kolektivnim nesvesnim. Dubokim, najbolnijim. Precima, roditeljima, traumama, sećanjima koja se prenose kao zaraza. Transgeneracijsku. I dokle god ignorišemo telo, stopala, dotle nećemo biti svesni sebe. Bežaćemo sami od sebe.

Opustite se na tren. Stavite fokus na stopala. Osetite stopala. Osetite dno kičme. I počnite da puštate crvenu boju duž nogu kroz stopala kao korenje duboko, što dublje možete da zamislite. Nije lako ići duboko, znam. Neće. Hoće nazad. Ali vežbajte. Znojićete se, vraćaćete se, ali idite sve dublje jer tu je susret. I još dublje do samog jezgra zemlje. Tu je centar bola. Ali i najvećeg oslobadjanja.  Tu se bol transformiše, u toj užarenoj masi, tu se reciklira, ali najpre prihvata, osvetljava, vidi, isplače i kaže: ,,Ne plašim se, to što su mene odbacivali nije mera moje vrednosti. To što su me ponižavali, to je njihov stid, ne moj. To su njihovi konflikti, ne moji. Prihvatam, čistim, vraćam u jezgro zemlje. I transformišem u ljubav. Bezbedno je osetiti bol, bezbedna sam, to je moja bol i čini me jačom i boljom. Biram da ovu energiju bola transformišem u ljubav. Jer sam prihvatila, osvetlila i shvatila da je sa mnom sve u redu. Duboko prihvatam sebe i sve ono zbog čega su me odbacivali i osudjivali. I mene i moju mamu i moju baku i prabaku. Možda sam volela stvari koje se njima nisu svidjale. Možda sam želela da plešem a oni su me terali da učim. Možda sam pevala a oni su me ponižavali i osudjivali zbog toga. Možda uopšte nisam znala šta želim, ali nisam htela  da me pritiskaju i osudjuju kako sam neodlučna i nezrela. Možda sam samo želela da budem voljena a oni su me stalno uslovljavali sa zahtevima koji nisu moja priroda. Duboko prihvatam sebe i sve ono što moja duša želi i voli, a što mi nisu dozvoljavali da budem. I opraštam sebi što sam išla protiv sebe do izgaranja da bih bila prihvaćena. Opraštam sebi i opraštam njima.”

I povucite tu energiju ljubavi i opraštanja prema gore, do stopala, kroz noge do samog srca.

,,Duboko prihvatam sebe. Dajem dozvolu sebi da budem slobodna u delanju, izražavanju, ponašanju, iskazivanju emocija. Sada dajem sebi dozvolu da budem ranjiva. Do sad sam se krila u perfekcionizmu i prezaposlenosti. U nestrpljenju i ubrzanosti. Krila sam se u uspehu i kontroli. Ali sada duboko prihvatam sebe i dajem sebi dozvolu da budem ranjiva. “

Zato se plašimo samoće. Jer nas napadne taj osećaj. Nekad I ne znamo šta je. Ali evo ja vam kažem. Ta teskoba u grudima, taj nemir, taj osećaj da smo potpuno sami, taj strah od smrti, strah da će nam se strašno desiti, da ćemo se razboleti i biti bespomoćni je neko sećanje koga se i ,,ne sećamo”. Ali osećamo. Možda smo bili premali ili su nas ,,videli“ samo kada smo bili ,,nekakvi”. Možda smo plakali a niko nas nije čuo. I to smo usvojili kao mehanizam preživljavanja. Da moramo da budemo nekakvi da bi nas prihvatili.

Ali čekaj, uradio-la sam sve kako treba i opet sam sam-a. Ispunio sam sva očekivanja i opet me proganja taj osećaj. Vreba iza svakog koraka, steže a toliko sam se trudio-la …

Čekaj, pa ja sam izneverio-la sebe. Kako da očekujem od drugih nešto što samom sebi ne dajem? Kako da očekujem prihvatanje kada se toliko osudjujem? Ali ne osudjujem ja to samog sebe nego bujica sećanja i horde predaka koje su se plašile. Horde predaka i njihova sećanja. Na ratove, siromaštvo, odbačenost, samoću, mizeriju. Horde predaka i njihovo sećanje na kaznu. Kažnjen si ali ne znaš zbog čega.

Zato što se mama plaši da ne postaneš ono čega se ona plaši. A plašila se i njena mama i baka i prabaka.

I odbacivala je prabaka i baka i mama ali nisu znale drugačije.

Ljubav je ljubav. Nema uslovljavanja. Jedino što očekujem jeste da spoznam šta sam sve zaboravio-la o sebi. I da to vratim u srce. Tada više nikada neću biti sam-a.