Bilo da je roditelj, partner, prijatelj, osećate da je gotovo nemoguće. Da ste vezani. Čudno, ne znate kako ili zašto ali ste vezani.

Znate da Vam nije prijatno, da se mučite ali osećate da ne možete da odete.

Pomisao da odete ispunjava vas užasom, ma ne možete ni da mislite na to.

To nije strah, to je užas. To je strah od smrti. Nestajem, ne postojim više ako odem.

Neću ovde uporebljavati nikakve stručne izraze kojima se gadjamo u poslednje vreme na sve strane.

Pokušaću da vam nacrtam kako izgleda ova vezanost.

Zamislite da ste u polumračnoj sobi, veče se spušta, vi želite da se odmorite, ušli te tu da se odmorite. Ta polumračna soba je vaš život u ovom trenutku. Mrak nužno ne mora da znači ništa loše, mrak služi da biste pronašli svetlo, ali neka je sada asocijacija na mrak-potreba da budete malo sami i da se odmorite.

Vrata sobe su malo odškrinuta. Čujete govor, nekakav život, žamor, vidite svetlo. I isto tako osećate da vam to smeta. Iako se vidi svetlo i žamor, vama to smeta, želite da potpuno zatvorite vrata i da se konačno odmorite.

I vi tako ležite tu, smeta vam buka i žamor, ali nikako da ustanete i da zalupite vrata. Nikako.

Srce vam jako lupa, uznemireni ste, smeta vam, ali slika kako ustajete i zatvarate vrata vas ispunjava tolikim užasom da ipak ostajete sa poluotvorenim vratima.

Tu je malo svetla, malo vazduha, malo života, u stvari tek toliko da vas održava živim. Drugačije mislite da biste umrli bez to malo vazduha. Tako ste navikli. Sa malo života, sa malo vazduha, da dišete plitko da ne uznemiravate svojim prisustvom, ali ipak da ste tu. Tu ste a niste, Nevidljivi ste. I treba vam to malo vazduha i ne znate da može mnogo bolje, nemate pojma da možete da dobijete više i svetlosti ivazduha, ne znate za bolje. I pristajete i ostajete.

Narcis vam daje to malo da preživite. Dok vas to stalno preživljavanje ne dovede do iscrpljenosti i žive smrti. Život u modu preživljavanja strašno iscrpljuje, ai vi preživljavate jer se nikada ne osećate bezbedno. Ni sa njim ni bez njega. Sa njim se plašim jer dolazi i odlazi, bez njega je totalni užas i mrak.

Jedno je sigurno i zapamtite to dobro. Vi ne vidite svetlo u vama jer su vam stalno gasili to svetlo u vama. Govorili su vam da niste baš dovoljno dobri, da ste prezahtevni, da ste neposlušni. Tako je vaše svetlo počelo da jenjava i da se plaši odbacivanja.

Ali to svetlo je još uvek u vama samo ako zalupite vrata i zaključate ih. I bacite ključ i u tom mraku pronadjete to  svetlo. Svetlo koje je u vama samo ako se odmaknete. Svetlo je samo u vama, u njima nema svetla, to je samo privid, fatamorgana koju šalju. A usred pustinje neljubavi, fatamorgana je zamka za koju se vezujemo.

Gde tražite ljubav? U sebi, samo u sebi. Prvo i sebi.

Zalupite vrata. Ostanite u mraku. Taj mrak su vam drugi napravili, ali morate naći svoje svetlo. Jer ono postoji.

Zato je teško otići. Ne možemo da se suočimo sa mrakom sa boli i postajemo zavisni.

Zavisnost je nemogućnost suočavanja sa boli.

Zavisnost ubija naš identitet zaboravljamo ko smo. Jedino mislimo na izvor naše povremene ,,sreće i blaženosti”.

Zato smognite snage, zalupite vrata. Tu vas čeka oslobadjanje od vezanosti-zavisnosti. U mraku sopstvene boli promoliće se svetlost isceljenja. Jer ona je već bila u vama.