Ne znam ko izmisli tu reč „kontrola“ i čemu ta reč zapravo služi. Osim da nas kontroliše. I tako, malo po malo, hteli − ne hteli, naviknemo se na to da smo kontrolisani. I usvojimo to kao normalno. I ta kolektivna svest postane deo nas, pa počnemo sami sebe da kontrolišemo, ali i da se samokažnjavamo i krivimo ako „pogrešimo“, ne uklopimo se u ustrojen sistem, uradimo nešto drugačije, izborimo se za sebe, kažemo istinu, ponašamo se autentično, slobodno…

„Provera uspešnosti“, „provera napretka”, mada mi je i to „uspešnost i napredak“ malo kontrolišuće.

Ne, to ne znači da nisam za svaku vrstu napretka.Ali, koji i kakav se napredak to nama nameće? I da li je to napredak ili nešto suprotno tome? Napredak koga, čega? Da li mi zaista napredujemo? Da li napredujete? Da li vaša deca napreduju? Da li planeta Zemlja napreduje?

Kontrolom nam se navodno nudi neki napredak. Biti kontrolisan znači da ćeš u jednom trenutku života biti uspešan i siguran. A da li ćeš biti sretan? Hmm… Da li ćeš biti zdrav? Da li ćeš imati mir i zadovoljstvo, osećaj da si radio nešto lepo i korisno? Da ti život nije prošao u kontroli ispunjavanja nekih očekivanja? U svakodnevnom štikliranju obaveza?

Kontrola ne nudi napredak, sigurnost, sreću niti uspeh. Treba izgraditi sopstvenu unutrašnju odgovornost prema sebi i svom jedinom, prelepom životu, ali to je nešto sasvim suprotno od kontrole.

Kontrola rađa strah i osećanje krivice, posebno onih koji su podložni, a mi smo kao nacija veoma podložni i strahu i krivici. I zato smo često bivali kontrolisani. Jer nismo izgradili sopstveni identitet koji ide iznad straha i krivice.

Kontrola na poslu, kontrola dolazaka i odlazaka, a ne radi se ništa svrsishodno. Kontrolni zadatak za đake. Kontrola kod lekara. Kontrola, vaspitanje, dresura. Kontrola kako se ponašamo, šta smo rekli, kako smo se obukli; da li srčemo supu ili ne; da li deca brišu usta majicom ili predivnim, zdravim vlažnim maramicama bez kojih ne bismo mogli da zamislimo život?! Kontrola da ne prospe, kontrola da ne isprlja, kontrola da ne kaže nešto „ružno“.

Odlomak iz knjige „Priče od kojih se raste“.