U poniženju i poniženosti

Poniženje kao dogadjaj i poniženost kao osećaj.

O tome bih pisala.

Ne znam, nemam koncept, nemam uvod, razradu, zaključak, ali imam nameru. Jasnu nameru.I snažnu motivaciju. Jer se radi o osećaju koji se krije iza brojnih emocionalnih poremećaja. Iza straha, anksioznosti, jer najveći bol čovekov je poniženje. Jedna od najvećih boli je gubitak dostojanstva. I preko toga ide strah da se to ne ponovi. I tako postajemo maska, predstava.

Poniženje, stid, sram.

Imam buru u meni koja želi da stavi na papir sopstveno iskustvo, sopstvenu bol, sa situacijom poniženja i sledstvenim osećajem poniženosti. Poniženo. Nema goreg osećaja.

Jer to kad se dirne u nešto najtananije, najsuptilnije, najdelikatnije. To je kad se dirne u ono u šta se ne dira.

A to je nešto na slovo D. To je kada se dirne u ljudsko dostojanstvo.

U tu čarobnu reč koju čoveka odredjuje čovekom, bića vrednim za sebe, vrednim bivanja pod ovom kapom nebeskom, po meri čoveka. Bića vrednim naime da ovaj život provede dostojanstveno. Dostojno življenja.

To ne znači luksuzno, bogato. Bogato da, ali duhom pre svega. Poštovanjem, saosećanjem, solidarnošću, razumevanjem.

Dostojanstveno. Gospodstveno, Kao duša jer duša je sofisticirana, gospodstvena. Duša je suptilna.

Tako suptilna. Tako i toliko delikatna.

U smislu da nikada ali nIkada ne znate ko će tu dušicu, bilo u detetu ili  u starca, duša ne zna za godine, duša je duša-poniziti. Reč, situacija, dela doživljaj. Pogled, zamah, pokret, okret, atmosfera, osećaj. Šta će je od toga učiniti tako fragilnom da postane-plašljiva kao lane od novog poniženja.

Ne može se definisati tačno šta je to poniženo. Ali to je zapravo svaka situacija kada se osećamo toliko osramoćeno, da i dan danas ne možemo potpuno da se ogolimo, da budemo ono što jesmo; nego se plašimo, plašimo se ljudi, njihovih pogleda, reči, mišljenja; zamišljamo iako se ,,to” i ne dešava.

I osećamo užasnu teskobu baš negde tu u predelu stomaka.

Tukli su nas, udarili šamar; vršnjaci su nam se rugali zbog nečega što imamo na svom licu, telu, što smo siromašni, ili nam je neko bolestan, ili nemamo nove patike ili nas je učiteljica iskritikovala pred celim odeljenjem.. NAS

Naše biće ne ono što smo učinili, a ni to nije ništa strašno…Nego naše biće ili naše telo.

Dakle,osećaj poniženosti je direktan udar na sve naše, sve ono što mi jesmo, sve ono što je u nekom trenutku našeg života neodvojivi deo naše svakodnevnice i nas samih, a što biva izvrgnuto ruglu, porugivanju na bilo koji način. Jer se ne uklapa u savršenu sliku tamo nekih ili nekoga koji prvo ne vole sami sebe. Koju, čiju? Ili taj neko sam jako pati zbog sopstvenih trauma kojima nastoji druge da omalovaži i povredi. Narcisi najviše pate od osećaja niže vrednosti i imaju vrlo, vrlo duboke traume poniženja i omalovažavanja. Zbog čega se izgradi grandiozni self, koji veliča sebe, omalovažavanjem drugih.

Ono što sledije je izolacija, osećaj niže vrednosti, anksioznost i strah da se tako nešto ne ponovi, potreba da očistimo to iz sebe i taj dogadjaj i to zbog čega su na ponizili. Usamljenost. Sram. A njih treba da je sram što su to počinili, a ne nas.

Plašeći se novog bola, transformišemo sebe u nešto što zapravo nismo, da bismo opstali u tom svetu ili ostanemo u izolaciji dok ne iscelimo rane. Dok ne shvatimo da smo mi sasvim ali sasvim u redu. Da ne moramo ništa da se trudimo da sakrijemo. Pa ni ono zbog čega smo bili poniženi. Ni te klemšave uši. Jer smo dobri baš takvi. Predivni.

I da znamo da nismo sami u tome I da je to manje ili više svako doživeo samo je pitanje kakvog i kolikog je traga to ostavilo na duši. Šta je zapravo duša odlučila?

Da li je duša odlučila da se prkosno bori za svoje mesto na zemaljskoj kugli i da uzvikne: ,,Vidite me, takva sam kakva sam ništa mi ne fali!”

I ti događaji vas ne čine manje vrednima. Niti ljudi koji su ih počinili. Ne činite to sebi.Ne preuzimajte njihov sram.

Pričajte o tome izmedju sebe. Šta vas je ponizilo, koja tema je bolna za vas.

Da li je to vaše telo, siromaštvo u kom ste bili, bolest vas ili drage osobe fizička ili mentalna , uvreda, poreklo, otac alkoholičar, muž nasilnik, majka mentalni bolesnik, da li ste bili ostavljeni,napušteni, da li je neko vaš bio ozbiljno bolestan. Da li su vas oklevetali za nešto za šta niste odgovorni.

Pričajte o tome koja je to stvar od koje vam se plače, od koje želite da nestanete, koje se plašite da neko ne primeti: da ste razvedeni, ili nemate dovoljno novca ili ste u lošim porodičnim odnosima; ili ste nezadovoljni telom, ili su vas zlostavljali, ili imate u porodici nekog bolesnog ili ste abortirali ili ili ili ? Pričajmo o poniženju. Jer ono rađa anksioznost

Pričajmo o tome. Delimo to. Ne sakupljajmo se oko uvreda i ogovaranja nego oko istine, oko podrške.

Da i mene su ponižavali. I vršnjaci. I šamari i agresija. I bilo me je jako sramota. Obrazi su mi bili modri. Popucali kapilari. I šta još sve ne. I bilo me je O Bože toliko sramota. Zbog koga, čega? Zbog tudje sramote. Da, mi preuzmemo teret života, teret drugoga, teret tudje sramote. Nas je sramota jer su nas zlostavljali, jer smo morali da bežimo, nas je sramota!!!! Besmisleno, shvatate.

Ali šta god da je,nema srama. Sve je za ljude.

Pitali su me: Šta ti je to? Rekla sam -alergija.

Što dete može da smisli to niko ne može.

I skinule su me-starije devojčice. I rugale se maloj devojčici što je gola.

I to je bilo stravično ponižavajuće.

I dan danas zadrhtim.

I bila sam ljuta godinama i uplašena i zbog toga zatvorena i ,,nadmena”.

Nadmenost. I svašta nešto.

I stidimo se da pričamo o tome, a to je o moj Bože-toliko važno.

I ako ste abortirali i imali neželjnu trudnoću, ili ste žrtva nasilja, ili ste silovani.

Ljudi, sve je to naš život. Ne nečiji drugi. Svi smo isti u stvari. Svi imamo iste stvari zbog kojih se stidimo. Shvatate li to? Svi se stidimo ili smo doživeli neku sramotu ili poniženje zbog sličnih stvari. Pa zašto onda ne pričati o tome? Ne dogadja se to tamo nekima. Dogadja se nama. Meni, tebi, njemu. Nama. Samo na razne načine. Ali posledica je ista.

I na kraju progredira u mentalni poremećaj. Ili fizičku bolest. Boli telo, ali u stvari boli duša, ranjena duša.

Nakupi se slojeva, maski, da se ne bi videlo to što nas toliko boli, zbog čega smo toliko ranjivi i slabi.

Pa šta ako je otac bio kockar? Pa šta ako smo živeli u straćari ili maloj sobici? Fizičko nasilje? Vršnjačko?

Pišite.

Recite.

Razvedeni?

Bez posla?

Tužni?

Dajte daška pravom životu.

Jer to jeste pravi život.

Nije pravi život ono što vidite ovde na slikama ili u časopisima. Ne.

Ovo je pravi život. DA.

Vaše suze, vaše patnje, poniženja. Ali i radosti. Zasigurno.

Crtajmo ga onakvim kakvim jeste, jer istina oslobadja.