Usnila sam san… Treba mi kapa, hoću da kupim kapu, nalazim se u nekom gradu gde mi je kapa neophodna, hladno je… Grad mi liči na Pariz u kom sam bila, vidim Operu u Parizu i treba mi kapa…

Odlazim ispod zemlje, u metro, rekli su mi da tamo ima da se kupi kapa, ispod zemlje… Prodavnica je potpuno otvoren postor gde su žene, one sede na popločanom podu i krv je svuda okolo, sukrvica… Ja sam bosa i treba da uđem tu, da gazim po tome da bih uzela kapu… Prljavo je, gadi mi se, gadi mi se ta krv, sve to, ali…

Treba da zgazim bosa u to poniženje, u tu „prljavštinu” i nekadašnji sram i smrad da bih dobila svoju kapu…

Treba mi kapa?

Granice, karma?

Da li treba da zagazim ponovo u poniženje, da se isprljam, da prihvatim tu krv, tu ženu, tu ulogu žene, da shvatim da ništa nije prljavo, da budem žena, da napravim korak žene, nežnosti, ženstvenosti da bih dobila pravi odgovor? Da bih došla do cilja koji nije proizvod straha, nego ljubavi?

Prvi centar – akcija, napraviti korak u krvi, ući tamo gde mi se gadi da bih prihvatila ono što jesam, onu ženu koja je nekada davno bila kinjena, žrtvovana… To mi se gadi, to sam odbacila i prigrlila muški princip.

Sedmi centar – kapa na vrhu glave, cilj, odgovor. Kakav nam je korak, akcija, takav nam je život. Kako koračamo i radimo, takva nam je sudbina. Sami kreiramo svoje akcije. Iz straha ili da bismo izbegli nekadašnje poniženje, krivicu, bol.

Akcija treba da bude iz ljubavi, iz prihvatanja, a ne iz straha.

Prihvatiti.

Prihvatiti krv, ženu, poniženje, prihvatiti ženski princip i napraviti korak koji je drugačiji. Koji je autentičan. Koji je moj, a ne neki uplašen, muški.

I tada dolazi pravi život, pravi odgovor. Sve ostalo je inercija, karma, sudbina.

Naš zadatak je da menjamo korake. Da koračamo kroz život jer smo prihvatili sve, pa i najveće boli.

Sve ostalo će biti koraci u cilju izbegavanja boli.

A to nije suština.

Suština je prihvatiti bol.

I krenuti dalje.

To je život. Pravi život. Vaš život.

Onda kapa nije pritisak, nego – rast. Onda kapa nisu granice, nego put do neba.

Kapa je žuta, ja je vidim, ali treba da prođem kroz krv da bih je uzela.

Žuta boja je boja identiteta.

Da bih došla do sebe, moram da prođem kroz krv – ženski princip, da ga pomilujem. Da bih sačuvala glavu, moram da prihvatim nekadašnje poniženje žene. Da bih stavila svoju kapu, zaodenula se sobom, moram proći – iako se plašim, iako mi se noge tresu; ali, vidim je, vidim, ona je tu, sija, žuta je i MOJA JE.

Odlučujem da legnem, valjam se u krvi, gola, cela, iako se sva tresem od straha, straha od tog nekadašnjeg poniženja. Moram da ga prihvatim, ležim u toj prljavštini koja je zapravo prljavština dokle god je ne prihvatim u telu, dokle god je ne integrišem u sebe. Prljavo je samo ono što je potisnuto, samo ona bol koja boli je prljava. Kada je osvetlimo i integrišemo, više ne boli i postaje izvor naše najveće snage.

Tresem se dok se valjam u krvi, ali osećam da je to pražnjenje koje ide sve do stomaka, pa onda i do grla, gde je centar izraza, autentičnog…