Svi smo svetlost

Ulazim jutros u petnaesticu i zatičem čoveka koji sedi u invalidskim kolicima, bez noge. Ne mogu vam opisati koliko me je pogodila ta scena. Ali pošto znam da to što sam osetila beše samo moje, moje sećanje, moj doživljaj… To je bio neki bespomoćni i tužni deo mene.
Pretužni.

Pomogla sam mu da izađe na Zelenom vencu i pitala ga kako će dalje. Rekao mi je: „Polako ću seko, hvala ti do neba.“

U tom trenutku je iz mene nezadrživo potekla bujica suza.

Ma bez veze mi je da uopšte pričam o svojim doživljajima u tom trenutku, dok je pored mene čovek bez noge, ali nešto drugo sam ovde htela da vam kažem i opišem.
Dakle, sve što sam ja osetila u vezi s tim čovekom je bilo samo moje. Sva ta tuga je bila samo moja.

Nije mi bilo sasvim lako da ostanem pored njega. Ali ni on to nije želeo. Jer nisam očistila do kraja tu svoju tugu, to svoje sećanje. Nije mi bilo sasvim lako jer u tom trenu nisam u njemu videla svetlost koja postoji u svakom biću, savršenom, jedinstvenom. Zato što je tada nisam videla ni u sebi. Sasvim. Jer da sam u sebi tada videla i osetila sve to, bilo bi mi sasvim lako da ostanem. Ali imala sam mračan osećaj, teskobu, tugu zbog odbačenosti. Sopstvene, nekadašnje.

On. A u stvari ja.

Ovde je reč o onome što želim da oseti svako od vas, taj osećaj kada ste lagani kao pero u svemu i svagda. A lagani ste samo kad sasvim prihvatate.

Ali to biće me je asociralo na nešto moje, teško, neprihvaćeno, veoma duboko, ostavljeno, zakopano. Na krivicu, na odbacivanje jer nisi dovoljno dobar, jer nisi vredan, jer nisi po aršinima drugih.

I on je u mojim očima video tugu. Ni on ne želi tugu. Dosta mu je. I on, kao i svako biće, želi radost i prihvatanje.

Ušla sam u drugi autobus dok sam ga gledala kako ide uzbrdo u kolicima. Izletela sam i
zagrlila ga jer to je jedino što sam mogla da uradim. Rekao mi je samo: „Hvala ti seko.“
On je bio deo mene i ja sam bila deo njega. Zato smo se i sreli. Ako je ovaj susret iscelio i
mene i njega, barem malo, naša zajednička misija na ovom svetu je završena – da se
sretnemo, prepoznamo i zagrlimo. Ne znam šta je bilo sa njim… Gledala sam ga sa prozora autobusa i plakala.

Ego je govorio kako treba da me je sramota. Same sebe, zemlje u kojoj živim i institucije u kojoj radim. Ali to je bio samo Ego. I znala sam da on uvek okrivljuje, da su mu drugi krivi i da Ego neće da prihvati odgovornost.

Ljudi su užurbano prolazili pored čoveka dok se on polako i strpljivo uspinjao u svojim
kolicima i s dve štake u ruci, uzbrdo, sa dna Zelenjaka do Sremske ulice. Gledala sam te ljude, gledala sam kako žure i gledala sam njega. Odjednom sam videla ogromnu ljubav i zahvalnost u njemu, koja je tu oduvek bila, ali ja sam do tada videla samo tugu, koja je zapravo bila moja. Jer ja sam nekada bila on. Ne tako, baš tako, u kolicima.. Nego kao ta emocija, ta asocijacija uma… Kada sam bila tako „ostavljena“ i „bespomoćna“.

Ali to je bio samo um. To je bila moja asocijacija. On se nije tako osećao. Iako nije imao
jednu nogu, iako je bio u invalidskim kolicima, s dve štake, on jeste bio svetlost. On jeste bio svetlost i ljubav. I bio je nekako zadovoljan i miran. Nije krivio državu, ni političare. Ja sam bila ta koja je isprva krivila. To jest, bio je to moj ego. A taj čovek je jednostavno bivao i prihvatao i to stanje i te ljude i sve što se oko njega dešavalo. I bio je beskrajno zahvalan. To „hvala ti seko“, tu toplinu, boju glasa, ton, nikada, ali nikada u svom životu neću zaboraviti.

Tu zahvalnost ja nikada neću zaboraviti. Ostaće da živi u meni. Hvala mu beskrajno na tome. I tako, ja sam njemu pomogla samo da izađe iz autobusa i napravi prve korake i obrte kolicima, a on je mene iscelio za celi moj život. Naučio me je šta znači zapravo prihvatiti odgovornost za to kako se osećaš i za to što ti je život namenio. Naučio me je prihvatanju. Ne okrivljavanju, ne ozlojeđenosti, ne razočarenju. Naučio me je tom toplom osećaju te ljubavi, te zahvalnosti koji će ostati da živi u meni do kraja mog bivanja u ovom telu, a i dalje, za sve moje živote.

Vi ćete reći, nepravda. Vi ćete reći, sramota. Ali ako on tako ne oseća, zašto biste onda vi tako osećali? Pa šta vama fali? Koja je vaša nepravda?

Nećete mu pomoći tom ozlojeđenošću. Pomoći ćete mu samo iskrenim prihvatanjem, ali prvo sebe i sopstvenih potisnutih trauma i strahova, pa onda ostalih. I njega. Jer on je onaj deo vas prema kome su bili nepravedni. Ali kod njega nema nepravde, u njemu nema razočarenja, ljutnje. Osetila sam samo ljubav i zahvalnost, koju on čak i ne traži od vas. Ali vas tome uči.

Iako ima samo jednu nogu, on je lagan, lakši od bilo koga od nas. Jer je prihvatio. Mi sa obe noge umemo da budemo teški.

Autor: Nada Marković