Negde duboko…
Plašimo se gubitka ,,kontrole“…
Nad svojim životom, partnerom…
Plašimo se da ako se ,,pustimo“ da će sve nestati.
Plašimo se tog osećaja…od davnina…Kad smo bili napušteni ili poniženi…
Plašimo se, ne znamo ni kad ni zašto, ali ostao je taj nesnosni bol…
Koji otkucava u nama nekada…
Ne znamo šta nam je, ali osećamo teskobu, tugu, nemir, bol i dovoljna je samo jedna mala iglica da probuši taj balon koji ispušta bujicu suza u tuge velike kao okean…Straha, užasa, panike…Brige…
Nismo bespomoćni, nismo napušteni, dokle god osvestimo da je to samo u nama…
Potrebno je da instaliramo osećaj da uvek možemo nešto da uradimo, barem da …
Iako se osećam jako napušteno, iznevereno, ja duboko prihvatam sebe i sve one koji su doprineli da se ovako osećam…
Ali sada BIRAM, DOK TAPKAMO početak obrva, ispod oka, vrh ključne kosti, a zatim i grudni koš, grudi, da sam podržan, da je sve u redu, da sam bezbedan, da me zemlja i život podržava, samo kada to izaberem i kad dam šansu sebi to da osvestim i da IZABEREM, DOPUSTIM, POVERUJEM …
Da ono što je bilo nekada nije sada, da sada možemo da biramo, da menjamo osećaje, da se krećemo, menjamo, tražimo…
Bezbedno je, bezbedno je, bezbedni smo da otpustimo strah i kontrolu…Bezbedno je otpustiti taj grč i prepustiti se…Dozvoliti da se čudo desi dok smo u sopstvenom kavezu kontrole i straha…
Radimo na sebi
Tapkamo
Nema više tog trenutka izlaza uvek ima…