Svi mi imamo srce, ali?
Kažu za nekog kako nema srca.
Svi mi imamo srce. Samo što su neki nežni, puni empatije, a neki su
hladni, nedodirljivi; ponekad veoma surovi; nasilni; pa sve do najtežih
počinilaca krivičnih dela i povređivanja drugih; psihopatija i sociopatija.
Ah, šta nas to toliko razlikuje u tome toliko važnom za nas same? U toj
toplini i bliskosti, prvo sa sobom a onda i prema drugima? O dragi Bože,
koliko nam je lepše i prijatnije pored takvih osoba koje su tople, koje se
smeju, koje su vedre, ali onako od SRCA, izistinski.
Svi mi imamo to srce. Ali nismo došli do njega. Naše prirodno stanje
je to srce do koga treba da stignemo. Ono što nas razlikuje je upravo
koliko je to srce zatrpano ispod naših bolnih sećanja i trauma. Koliko je
svet za nas dobro ili loše mesto. Koliko su nas naučili da su ljudi dobri ili
zli. Koliko su nas krivili, kažnjavali, zlostavljali i koliko smo mi to lako
ili teško preživljavali i doživljavali. Od toga zavisi koliko će se to zalepiti
za naše srce. Od toga zavisi koliko su nas voleli, koliko su nas hvalili,
koliko su nas mazili, a koliko je to nama istinski bilo potrebno. Od toga
zavisi koliko su pričali sa nama, koliko su nam poklanjali pažnje, od toga
zavisi. Koliko su nas podržavali, koliko su bili tu da nas zagrle, gledaju
u oči i govorili kako smo predivni, a ne kako smo krivi. Od toga zavisi
koliko će naše srce da se pokaže u punom sjaju.
Svačije je srce je isto. Srce kao srce. Mekano, nežno, puno ljubavi i
prihvatanja. Ali kada ga povrede, zabodu nož, udare, okrive, viču,
urlaju, zapostavljaju, to srce postane zatrpano, okovano crnom kutijom
toliko da neki postanu bezdušni. Neki teški za sebe, autodestruktivni,
samokažnjavajući, tužni, depresivni, a neki bezdušni, okrutni, surovi,
kontrolišući, teški više po druge nego po sebe.
I jedni i drugi imaju teška sećanja. Samo što su kod ovih drugih najteža.
Najbezdušniji i najokrutniji nisu imali ljubavi. Ni u sebi, ni oko sebe.
Jer da jesu, bili bi lakši. Duša bi im bila lakša, a ne zatrpana težinom
surovih sećanja.
Samo da znate da je tako. Ali to nas ne oslobađa odgovornosti da
pronađemo to srce. Da ga iskopamo i očistimo slojeve oko njega. To
nas ne oslobađa toga da treba da radimo sa sobom, da se razvijemo, da
širimo ruke u zagrljaj, da naučimo da slušamo, da počnemo da osećamo,
da budemo zahvalni, da volimo. I to se vežba, verujte mi. I kada jednom
osetite tu nežnost, tu bliskost, koja pobeđuje surovost, nećete hteti da
stanete. I vaši bližnji će biti presrećni. Osetiće se to. To se oseća, to
isceljuje, to raduje, to menja svet. To srce, koje se ponovo rađa.